Pokušavam već danima saznati šta je zapravo odmor. Govorim kako sam umorna, kako mi treba sna, a ništa ne poduzimam da se to promjeni. Da li se već odmaram ne poduzimajući ništa i čekajući da mi san samo jednog dana padne na oči iz vedra neba, na ulici recimo? Haha, baš to ne bih voljela, a i ne bi bilo moguće. Sva sreća. Ne bih se dobro provela, kada bi se moje ideje ostvarivale u trenutku kada ja to želim.

Nego... Da se vratim na famozni odmor. Baš bih voljela upoznati neku osobu koja poznaje odmor, i kao termin i kao dio iskustva. Teško je uskladiti bioritam tako da nam i tjelesni duh i psihičko stanje budu odmorni. Nekako mi se to čini kao bajka. Ako se ipak naspavam, mozak neprestano trči po poljima koja me i ne bi trebala toliko zanimati, i prerađuje informacije koje mi ničemu ne služe. Ako ipak pustim mozak na pašu, tijelo vodi svoju politiku. Da li je to onda znak da sam neuravnotežena osoba? A možda je to sve ipak do psihe. Naučeni smo da uvijek budemo umorni, nezadovoljni, neispavani, pa me ne bi čudilo i da termin "odmor" ostane nepoznanica i daleka, lijepa obično nedostižna budućnost. Bez obzira na sve činjenice koje nam često kroje život, želim da znam kako je kada ustanem odmorna i naspavana. Psihički i fizički.
Ako poznajete bilo kakav recept da se to postigne, biću vam zahvalna ako mi ga proslijedite.

Vaša Obilježena.

Zabilježavam jučerašnjih nekoliko poljubaca sa plavetnilom.
Možda se ipak želim osloboditi tebe. A ne znaš kako mi je teško i koliko mi... nedostaješ.

Sinoć sam imala skoro savršen lucidni san.

"Za vrijeme raspusta, koji se beskonačno otegao, probudila se jednog jutra s butinama oblivenim krvlju i pomislila da će umrijeti; odlučila je da napiše pismo dječaku u kome će priznati da je on bio njena velika ljubav i riješila je da ode u pustaru i pusti da je proždere neka od onih divljih zvijeri koje predstavljaju strah i trepet za seljake iz tog kraja: vukodlak ili bezglava aždaja."

U ovih dvjesto i više ispisanih postova, sigurno ćete pronaći pedeset onih u kojima pišem da odustajem od dugokosog bića. Uvijek je pedeset novih izgovora, opisa i fraza, ali uvijek isti razlog. Doduše, možda je bilo malo više razloga, ali uglavnom su oni dovoljno slični da se mogu strpati u isti koš.  Razlog koji ćete pročitati u ovom postu nije ni približno lijep onim dosadašnjim. Kad napišem "lijep", mislim na sve riječi kojima sam uljepšavala naš ružni (zamišljeni) svijet. Uvijek sam znala kako učiniti njegov sjaj u očima ljepšim nego što jeste, ruke nježnijima nego što jesu i manu zamijeniti vrlinom. Vremenom je postajalo sve teže. Nije bilo sjaja u očima, niti njegovih dodira, a mane se više nisu dale zamijeniti vrlinama, jer niko nije sposoban izmisliti nove vrline, pa tako ni ja. Prema mojim jadanjima na blogu, nije bilo teško shvatiti da dugokoso biće neće da bude sa mnom. Zamislite samo... Onaj sa kojim sam ja uvijek bila, neće da bude sa mnom. Uredu. Prihvatam odgovor. Ali... Žao mi je što sam odgovor dobila preko treće osobe, koja u to nije morala biti umješana. Zar si morao reći laž, dvije, nebitno plavetnilu i pomutiti mu razum? Danas sam mu ispričala sve. I zna sve. Totalno i bukvalno sve. (Izvinjavam se zbog glupog spoja riječi, ali već je pola dvanaest, tako da sam na hibernaciji. Razumijet ćete me.)

Ako budem nastavila pisati, upropastiću sve. Završavam post ovdje. Rekla sam vam još jedan novi razlog zbog čega bih trebala odustati, ali neću napisati da odustajem. Jer znam, da to je nemoguće. Zato ću samo prebaciti životne niti u svoje ruke, napraviti marionetu od dugokosog bića i započeti svoju igru. A... "Doće maca na vratanca." Kapu skidam onome, ko je smislio ovo.

Vaša Obilježena.

Lažove!

Prije svega, želim da ti se zahvalim što si mi omogućio da spoznam osjećaj kada za nekoga možeš uraditi bilo šta, bilo gdje i bilo kad. Želim ti se još zahvaliti na vremenu koje si posvećivao meni. Nema veze što je ona uvijek bila tu, ali ipak i zamišljajući nju, držao si mene za ruku. Ne mogu samo da shvatim kako možeš biti tako okrutan, odvratan i ciničan. Bojim se da će tvoj ego upropastiti sve što si stekao do sada i da ćeš postati marioneta sakrivena iza sopstvenog zida distanciranja. Sjećam se, napisala sam post 23.01.2012. godine da ću možda zatvoriti ovaj blog, jer sam shvatila da si ti učinio da budem Obilježena, i da nema smisla tragati za nečim što je daleko, a samim time i nedostižno. I evo vidi, prošlo je pet mjeseci (zapravo na pragu smo petog mjeseca) a ja još uvijek pišem tekstove ukrašene tvojim bivstvom, začinjene opisima tvojih pogleda, i namirisane mirisom tvoje kose. Znam da sam činila glupe, naivne, djetinje stvari, ali sve to da bi ti shvatio nešto. Ukoliko nisi, žao mi je. Ja moram otići. Ukoliko jesi, opet mi je žao. Trebalo ti je toliko vremena da shvatiš nešto, i po tome zaključujem da tvoj IQ nije baš na zadovoljavajućem nivou. I znam, što je najgore od svega, da ću i dalje čekati taj septembar, čekaću da dođe ona.

Planirala sam ovih dana, skorih sati, reći plavetnilu da ne mogu biti sa njim. Zbog tebe! Još se dvoumim da li da mu kažem da volim tebe i da zato ne mogu biti sa njim, ili da smislim neki jeftini razlog, upakujem ga lijepo i postavim na stol. Kako sam jadna. Fuj. Ponekad se gadim sama sebi. Šta sve sebi dopuštam za neko milovanje lica najdraže mi muške ruke! Plavetnilo je večeras prevršilo svaku mjeru. Razumijem da je povrijeđen, i da neke stvari ne shvata (još uvijek), ali ne mora me izbjegavati cijelu noć. Ne očekujem da igra oko mene, niti da me zapitkuje, pipka i šta sve ne. Ali može makar progovoriti neku riječ sa mnom. I onda ono glupo: "Ćao." E, tu sam ja prešutila. Dosta mi je svega! Hoću da pobjegnem od svih muškaraca! Hoću da upoznam nekog insekta, dam mu njegovo ime, i zavolim ga. Ponovo. To mi neće biti mrsko. A zašto insekta?
Zato što uvijek imam muhalicu i fljas! Tras! Gotovo, nema više zablude.

Vaša isfrustrirano-napaćena Obilježena.

Opet jedan post u čast prvog maja.
Mislim da mi je već postala tradicija pisati na prvi dan novog mjeseca, kao da očekujem da me život nagradi nečim novim i da dopusti novom mjesecu da mi uljepša snove. Ali, nisam baš sigurna u to sve. Produžava mi čekanje u srcu, ali ga vremenski i sitničavski skraćuje. Ali mjeseče maju, imam jednu zamjerku. Htjela sam napisati nešto povodom Prvog maja, Praznika rada i odmora. Ali mjeseče maju, gdje je taj rad? Zašto zaslužuju odmor kada se odmaraju tokom čitave jadne godine?

Mnogo ljudi u našoj zemlji nema posao. Ali oni slave istim žarom kao što slavi pola naše nacije. Želim im dobar provod, to stoji, ali ne mogu da razumijem kako dopuštaju da nam država propada. Svake godine je sve više onih koji slavi Prvi maj, jer vidi izvanrednu priliku da se može napiti, bez da mu iko išta prigovara, te onih koji slave iz navike. Mrzim pisati na temu države, naroda u njoj, običaja, prirode, podjele. Podjele! Zato je žustro izbjegavam i hrlim u zagrljaj nekim drugim tekstovima i poljima. Ali mjeseče maju, moram napisati da si me stvarno razočarao jer si dopustio da imaju odmor. Šta je sa nezaposlenima, te onima koji rade više nego tri zaposlena čovjeka? Šta sa onima koji jedva sastavljaju kraj s krajem, a gledaju kako im danas komšije peku tri velika janjeta, tri pileta, režu salate, ispijaju alkohol, puše i zagađuju okolinu ostavljajući smeće iza sebe? Kako ćeš objasniti djetetu da njegovi roditelji nisu imali dovoljno novca da mu priušte kolu i porciju ćevapa? Danas će svi oni sa većih nivoa vlasti, da potroše hiljadu maraka, da bi se dokazali, i da bi napravili dobar provod. Vjerujem da im neće biti teško, jer to rade svaki dan. I mjeseče maju, nisu svi ljudi takvi. Nisu svi zaposleni fušeri (razbibrige), nisu svi nezaposleni tako vrijedni, a nisu ni svi sa većih nivoa gnusna gamad. Svih ovakvih ima svugdje. I sva sreća da ima. Šta bi tek bilo da su svi ovako poredani po grupama? Imali bismo podjele čak i u staležima. A to nas vraća u srednji vijek. Mada, iskreno, mjeseče maju, mislim da iz srednjeg vijeka još nismo promolili glavu.

I da, onom dijelu nacije koji trenutno uživa u proslavi, ili će uživati želim lijep provod. A onima koji pripadaju drugom dijelu nacije (koji sjede u kućama bez proslave, ili izađu prošetati nekoliko sati napolju, ili ne rade ništa uostalom) također želim lijep provod. Ja ću se okaniti svog ovog besmislenog svijeta, proslava i gluposti i idem se počastiti nekim dobrim komadom muzike.


Vaša Obilježena.

Sve može biti Tajnin znak. Čak i ono kada mi se sinoć ugasio laptop, a ispisala sam toliko toga. Isključilo se baš u trenutku kada si mi se javio, i kada mi je srce počelo ubrzano kucati. Moja uobičajena navika kada negdje ugledam tvoje ime.


Pisala sam o događaju (post koji sam vama i sebi ostala dužna), koji se dogodio 25.04.2012. Važni su i dan, mjesec i godina. Ne toliko zbog njihove simbolike, koliko zbog obilježavanja moje hrabrosti koju sam skupljala već dugo vremena, na različitim mjestima. Neće mi biti mrsko ponovo ispisati sve što sam i jučer, jer i dalje osjećam tjeskobu u grudima. Bila je srijeda, i stojao je ispred mene. Prvih nekoliko trenutaka me je gledao u oči i pričao o jedinoj temi koju veoma dobro poznaje. Nakon što sam mu dopustila da se lijepo ispriča, rekla sam mu da mu moram nešto reći. Nije htio otići od grupe u kojoj je stojao, ali smo bili dovoljno izolovani tako da niko drugi nije čuo moje riječi i poneku njegovu. Priznanje sam započela izvinjenjem, za iznenadni poljubac, pijani izliv ljubavi koji se desio 07.04. (par postova ispod), i ponovo sam dobila odgovor: "Nije bilo glupo." Nasmijao se. Kako sam poželjela njegov osmijeh! Rekla sam mu da sam dugo vremena (što je i istina) skupljala hrabrosti da mu kažem da... Ovako je to bilo:
"Dugo vremena sam htjela da ti kažem da..." Šutim. On gleda u daljinu. "Pa eto, teško mi je ovo reći sada, ali ne mogu više čuvati u sebi." Šutim. On gleda u daljinu. "I to traje već dugih deset mjeseci." Pogleda u mene. "I htjela sam ti reći da te volim." Iznenađeno pogleda u daljinu i smireno kaže: "Ništa ti neću reći." Nastavim kao da to nisam čula. "I hvala ti baš što gledaš tamo negdje, a ja ti ovdje pokušavam reći nešto." -"Gledam u daljinu i razmišljam. Samo ti pričaj... Slušam." Nastavila sam istim tonom, notom i emocijom. "Vidiš..." Šutim. "Ja znam da ti mene ne voliš." Prevrne očima. "A nisam mislila patetično ne voliš, nego... Voliš nju. Znam to." Ponovo prevrne očima. "I meni bi bilo lakše ako bi ti..." Spustim glavu. Ponovo je podignem. "Ako bi mi rekao da odem od tebe. Navikla bih se na to. Istina je da bih bila povrijeđena, ali shvatila bih. Ovako mi je još teže čekati... Bojim se da mi na kraju ne kažeš idi." Pogleda u mene i nikad do sada tako dubokim glasom kaže "Ja ti to neću reći." Noge su mi se odsjekle. Odjednom mi je prošla kroz glavu pomisao na to da ostavlja nju da bi bio sa mnom. Smijala sam se u sebi, ali na licu nije mogao ništa primjetiti. Ode po cigaru i vrati se. Ponovo pogleda u daljinu i izdahne. "Šta je bilo?" Pitala sam ga. Rekao je da nije znao da to toliko traje i da je tako veliko. Nasmijala sam se u stilu onoga "Glupane." Nastavila sam pitanjem. "De mi reci, iskreno. Najiskrenije." Tu napravim pauzu čekajući njegov odobreni pogled. Nakon što sam ga dobila, drhtavim glasom sam ga pitala. "Jesi li znao sve ovo? Jesi li znao šta osjećam prema tebi?" Povuče dim cigarete, pogleda u daljinu, pa u mene. "Znao sam. Ali nisam znao da je to takvo. Ali primjetio sam. Istina." Pomislim: "Divno." (Primjetite ironiju.) -"Moći ćemo razgovarati o ovome tek u septembru, augustu. Odemo na kafu, i lijepo se ispričamo." -rekao je kao da pričamo o nebitniim stvarima. Iznenađena, odgovorim. "Čuj, ja ne mogu čekati." -"Ako si čekala deset mjeseci, šta ti fali još nekoli..." Prekinem ga. "Ne mogu. Boli me. Meni taj mjesec znači koliko i tebi. Možda čak i duplo više i teško mi je.. svakim danom sve više i više." Nakon toga, šutimo. On izdahne. Ja se pomjerim sa mjesta. Nakon još  jednog uvučenog dima, pogleda me i kaže. "Nije to da ti mene ne privlačiš, privlačiš me. To znaš i sama, ali ne mogu ti sada ništa reći. Ne još." Pogledam ga i uspijem zalediti pogled. Uzvratim mu: "Ali ona, (mislila sam ta u koju je zaljubljen), ona neće..." Prekine me. "Nemoj je mješati u ovo. Ona nije bitna." Nešto me presječe u stomaku. Kako misli nije bitna? Tu misao prevedem u riječi. "Kako misliš nije bitna? Ko jeste onda?" Odgovori mi gledajući u daljinu, pa u mene, pa u daljinu, pa u mene (nervoza rekla bih). "Pa ona nije tu ništa kriva. Ja sam krivac i meni se obraćaj, nemoj nju spominjati." Vidljivo se namrštim, ne zbog ljubomore nego zbog paradoksa. Gospodine jel ja trebam tebi crtati da upravo ona koči i mene i tebe i nas i vas? Ali ostanem pribrana i uzvratim: "Pogledaj, ja nemam ništa protiv nje. Poštujem tvoju odluku i nju i tebe. I nisam ništa rekla za nju u lošem smislu." On klimne glavom. "Ali hoću da znaš da sam ostavila tri momka zbog tebe. I da sam u svakom tražila tebe, i da te nisam pronašla. Ovo ti govorim samo zato jer hoću da znaš sve ovo." Ima osmijeh na licu. "Hoću da znaš i da ne osjećaš nikakav pritisak. Ništa mi nisi dužan reći, jer se svaki tvoj dug briše tvojim postojanjem." Još uvijek ima osmijeh na licu. Nakon toga me odvede da stojim sa njim i nekim curama, a za vrijeme razgovora otišao je par puta da pita za rezultat utakmice ili da traži cigaru. Pravio je pauze time. Izgleda da ga je pogodilo. I neka je! Nakon toga smo se vratili na staro mjesto i on započne svojom rečenicom. "I tako. Sve je to rokenrol." U to vrijeme sam namještala kosu, i kad sam čula da je to rekao, pao mi je mrak na oči. Kakav rokenrol i glupi fazoni u pola svega? "Eh, slušaj me sad." Rekla sam prijetećim tonom. On je tada dotakao svoju kosu i namjestio je slično kao što sam ja. (Govor tijela.) I nasmijao se. Samo on ima takav osmijeh. Imao ga je sve vrijeme dok sam mu govorila slijedeće i gledao me je pravo u oči. "Mene nervira ta tvoja furka. Pokušavam ti nešto reći, a ti se tako ponašaš. ccc" Tu nije skinuo osmijeh sa lica. Sjeo je i pogledao me. Pitala sam ga. "Imaš li mi šta reći? Ako nemaš, idem." Klimnuo je glavom i rekao: "Okej. 'ajde vidimo se." Okrenula sam se i otišla sa svojim ljudima. Tu smo bili odmaknuti od njih tri metra, ali dovoljno da ga vidim. Nakon toga dolazio je do mog društva, dala sam mu vina, progovorili smo par riječi i opet se vratio svojoj klapi. Poslije sam ušla sa drugom na svirku, i dugokoso biće mi je štipnulo nos. Nismo se pozdravili i otišla sam.


Tako je izgledalo moje priznavanje. Prošlo je u njegovom gledanju u daljinu, mom konstantnom pričanju, njegovim ponekim pogledima u mene i da... Rekao mi je da sam mu pala u očima, zbog nečega što je povezano sa bićem sa kojim sam bila tri mjeseca. Ali to nije bitno. Ponovo se jučer javio i pitao me hoćemo li cugati slijedeće sedmice. Bio je neobično fin. Umiljat i drag. Volim ga, kakav god bio. Volim svoj zeleni odraz u njegovim očima. A tako prokleto volim njegov glas i osmijeh. Sada se rješavam tjeskobe. Još malo pa je nestala. A osjećam sreću kada pomislim na njega. Nešto će se lijepo desiti. Osjećam to. Tako mi je blizu. Moja intuicija skoro nikada ne griješi, dok moji snovi šalju obrnute poruke. Ako je tako, onda je Tajna na mojoj strani. A ja ponovo, ne žalim ni za jednom izgovorenom rječju i trenutkom svog života.


Vaša Obilježena.

Zna sve!
Obećavam jedan smisaoni post, ovo je više zabilježavanje presudnog trenutka u mom životu!

Vaša Obilježena.