Ovo je već drugi post zaredom koji ima više slova nego ostali. Odviše će biti dug, iako znam da sam tek na početku.
Negdje, duboko u sebi sam znala da je moguće probuditi stare osjećaje. To je poput proljetnog vjetra, koji zamrsi kosu podsjećajući na sve ono što se dogodilo. Ali... Ipak... Bila sam sigurna da sam prestala osjećati nešto prema njemu. Mom dugokosom biću.
Bila sam zadovoljna sitnicama koje mi je pružao, nadama u najmanjoj molekuli... Istina, razočarala sam se kad sam saznala da ima drugu polovinu sebe negdje daleko, i kada sam vidjela da je čuva za ruku tako čvrsto. Tada je sav moj svijet propao. I onda sam se uspjela opraviti od svega toga. Zašiti rane koje je nanio i riječima i djelima, okrenuti novu stranicu. Primjetila sam da je dobar dio knjige već ispisan trenucima i ukrašen sjećanjima sa drugim bićem, ali onda primjetim da svaka stranica ima malu rupicu. Usudila sam se okrenuti knjigu na prvu stranicu i ugledam... U bunilu, bijesu i nemoći toliko duboko sam zarila olovkom u knjigu, da je na svakoj stranici ostao ožiljak. Ožiljak koji me je nesvjesno vraćao u prošlost! Nije mi dao da se oslobodim starih osjećaja, prožimao je svaku moju napisanu riječ, koja je (usput rečeno) bila upućena drugom biću. I sada tek shvatam da sam od tog čina postala Obilježena. Znala sam da ovo ime na Bloggeru nije sasvim slučajno. Već sam unaprijed znala šta će se dogoditi, samo nisam znala okrenuti stvari u... Ne. To nije bila moja korist.
Izdah. Pauza. Izdah.
Tek sada shvatam kako je teško živjeti sa ovolikom količinom ljubavi u sebi. Nakon toliko mjeseci, shvatam da sam ludo zaljubljena u dugokoso biće koje je moju pojavu ponosno odgurivalo od sebe, očekivajući da mu poletim u naručje svaki put. I što je najgore, jesam. Žudila sam za njegovim neiskrenim zagrljajem, za poljupcem koji je bio upućen drugoj. A mene je ljubio. Tu ga ne proklinjem. Znam kako je teško ljubiti nekoga (ko se jednostavno nađe tu), a zamišljati drugu osobu. Zagrliti je istim žarom i jačinom kao što bi grlio nju. Ali meni je bilo svejedno. Sve dokle god je kraj mene... Nije mi bila bitna ta druga osoba koju voli. Ne znam zašto, ali nikada nisam bila sigurna u njihovu ljubav. (Ovo ne govori ljubomora iz mene.) Nakon toga, prošlo je određeno vrijeme i omogućilo mi da zavolim nekoga drugog. I tu uvijek zastanem... Da li mi je omogućilo da zavolim to drugo biće, zbog osjećaja samoće? Ili... Da li sam ustvari svu ljubav koju sam čuvala za dugokoso biće, dala ovom drugom? Obasula ga riječima i djelima (netipičnim za mene). 18:18
Nebitno je. (A ipak se nadam da razmišlja o meni.)
Bez obzira na sve okolnosti u kojima smo se našli dvije noći prije, on je izgovorio riječi od kojih su mi trnci vladali kožom. Rekao je da se ne sjeća, ponovila sam mu, a dao mi je jeftini komentar. Šta sam mogla drugo očekivati?
Čak i da je to istina što je rekao, ne planiram zbog njega ponovo krenuti iz početka. Jer... Ako bih sada zarila olovku u knjigu, ne bih povrijedila samo sebe... Nego i moje drugo biće koje me voli. A volim i ja njega. Sad mislite da pravim ludosti. Činim paradoks. Pa i činim. Ali ga ne osjećam. "Njega voliš više, ali zato ovoga voliš jače."
Zamišljen pogled. Bačen na zid moje sobe. Drugi zamišljen pogled. Bačen na ruke na tastaturi. Odjednom shvatim da nemam više šta pisati. Umorna sam od uvjeravanja same sebe u stvari kojih ne želim biti svjesna. Tako je lagano odbaciti sve što se osjeća. Ali... To su samo riječi. Ja sebe ne mogu promjeniti. Niti želim. Jesam Obilježena postojanjem dugokosog bića i znam da ću biti sa njim. Mi jesmo jedno za drugo. I jesmo isti. Sada to tek shvatam.
Vaša Obilježena.
